Naslovnica - Štitnjača.hr Kontakt / Oglašavanje na Štitnjači.hr
Stitnjaca
Općenito o štitnjači Bolesti štitnjače Liječenje Savjeti liječnika Osobno iskustvo liječenih ili operiranih
Štitnjača

linkovi
CroMedNet www.treatmentincroatia.info http://www.medicinska-mreza.com

aktualno
POGLEDAJTE FOTOGRAFIJE SA PREDAVANJA>>

Stitnjaca - Nova metoda

stitnjaca pdf
Stitnjaca
Bolesti štitnjače
ŠTO TREBA ZNATI O RAKU ŠTITNJAČE?
Otvorite brošuru u PDF obliku (2,4Mb)

Struma podrazumijeva sve oblike povećanja štitnjače, bez obzira na uzrok i terapijske postupke koji su različiti u raznim oblicima strume.

U ovom članku govorimo o obliku netoksičnog (bez povećanja vrijednosti hormona štitnjače) i dobroćudnog (benignog) uvećanja štitnjače.

Među uzrocima povećanja štitnjače spominju se vrlo različiti uzroci: manjak joda u prehrani, urođeni poremećaji u metabolizmu joda, pubertet, trudnoća, lijekovi koji blokiraju deponiranje joda. Konzumiranje određene hrane objašnjava povećanu učestalost strume u pojedinim etničkim skupinama. Kupus i druge biljke iz porodice Brassica imaju takav strumogeni učinak. Posljednjih desetljeća posebno je značajna soja koja sve više ulazi u ljudsku prehranu. Struma se javlja i do osam puta češće kod žena, i to ne samo zbog odlučujuće uloge ženskih spolnih hormona nego i zbog nasljednjih obilježja vezanih uz spol. Učestalost strume raste i sa godinama života.

Produžena stimulacija rasta štitnjače, bez obzira na uzrok dovodi do povećanja žlijezde često već u mladosti i to najčešće u cijelosti, da bi se kasnije pojavili i pojedinačni čvorovi. Pojava difuzne strume u pubertetu najčešće je povezano sa porodičnom anamnezom tako da roditelji prepoznaju takva stanja i prije nego ona predstavljaju poseban problem. Nakon puberteta često dolazi do smanjenja štitne žlijezde, a samo u manjem broju slučajeva uvećenje perzistira te vremenom mijenja karakter difuzne strume (povećanje obaju režnjeva) u nodoznu (sa jednim ili više čvorova) strumu.
U drugim slučajevima polinodozna struma (više čvorova) otkriva se obično slučajno u 30-tim godinama i to tijekom sistematskog pregleda ili nekih drugih pregleda, a da promijenjena i povećana štitnjača prethodno nije predstavljala nikakvu teškoću.

Potrebno je istaknuti da se čvorovi u štitnjači pojavljuju u određenom postotku očekivano i da to ne predstavlja obavezno i ozbiljnu bolest. Pokazalo se da je od presudne važnosti dobro jodiranje kuhinjske soli što je kod nas riješeno zakonom iz 1953. godine, a 1996. je donesena dopuna Zakona koja je precizirala da u kuhinjskoj soli mora biti najmanje 25 miligrama kalijeva jodida po kilogramu soli i to se smatra optimalnom količinom koja omogućuje normalan rad štitnjače.
Naime, kod nas, te u drugim zemljama u kojima je dovoljno joda u hrani, učestalost čvorova u štitnjači je oko pet posto ( u državama gdje je jodiranje soli insuficijentno taj je postotak veći). Za razliku od toga učestalost zloćudnih tumora u čvorovima u štitnjači je jako mala.

Čvorovi u štitnjači daleko češće predstavljaju dobroćudne izrasline koje ne zahtjevaju obavezno i liječenje.

Kod umjerenog uvećanja štitnjače ne postoje nikakvi značajniji simptomi već samo blaga nelagoda u smislu pritiska u donjem dijelu vrata. Značajna uvećanja štitjače, pogotovu sa više čvorova, mogu izazvati smetnje disanja, pogotovo udisaja zbog pritiska i pomaknuća dušnika. Isto tako javlja se i poremećaj gutanja, često i kašalj, ali i osjeća "knedle" u vratu. Struma može biti položena nisko na vratu tako da je najveći dio povećane štitnjače smješten iza prsne kosti i nije jako izražen na vratu, te se kod površnog pregleda može i previdjeti. Pojava boli u polinodoznoj (sa više čvorova) strumi uzrokovano je krvarenjem u žlijezdi što je praćeno povećanjem i stvaranjem hemoragičnih cisti. Promjene glasa kod polinodoznih struma mogu biti uzrokovane pritiskom i istezanjem povratnog živca koji omogućuje pomičnost glasnica, te stvaranje glasa. Međutim, tako uzrokovane promjene glasa (promuklost) su rijetkost, te treba prvenstveno misliti na promuklost uzrokovanu zloćudnim tumorom u štitnjači. Tvrdoća čvorova u štitnoj žlijezdi varira od jako mekanih poput spužve do čvrstih, kalcificiranih čvorova. Pojava tvrdog čvora mora pobuditi sumnju na zloćudni karakter čvora, osobito ako je fiksiran za okolno tkivo ili su već prisutni povećani limfni čvorovi na vratu.

Kod ovakvih struma nema promjena u laboratorijskim nalazima, odnosno promjena u vrijednostima tiroidnih hormona. Isto tako ne postoje specifični laboratorijski pokazatelji koji bi razlikovali dobroćudno povećanu štitnjaču od zloćudnog tumora u žlijezdi. Određenu vrijednost ima određivanje tireoglobulina čija povišena vrijednost može ukazati na pojavu nekih oblika zloćudnog tumora štitnjače. Isto tako povišena vrijednost kalcitonina može biti znak postojanja medularnog karcinoma budući da se javlja u više od 75% osoba sa med. karcinomom

Ultrazvuk

Posebnu vrijednost u dijagnostici i praćenju povećane žlijezde ima ultrazvučni pregled kojim se može detaljno odrediti veličina žlijezde, veličina i broj čvorova. Isto tako moguće je odrediti da li se radi o solidnim čvorovima, cističnim ili pak mješovitim. Ultrazvukom se mogu otkriti promjene i manje od 1 cm, svega 2-3 mm, što može predstavljati sami početak zloćudne promjene u štitnjači. Ne može se reći da postoje specifični (sigurni) ultrazvučni kriteriji koji bi razlikovali dobroćudni od zloćudnog čvora, ali ipak iskusni stručnjak može razlikovati suspektne čvorove koje je potrebno dodatno obraditi. To je naročito značajno kada se radi o multinodoznoj strumi te je vrlo teško sve čvorove punktirati i redovito pratiti.

Scintigrafija

U dijagnostici se koriste dva radionuklida 131 J i 99mTc kojima razlikujemo čvorove prema njihovoj sposobnosti da deponiraju jod. Na taj način razlikujemo nefunkcionalne ili "hladne" čvorove, normalno funkcionalne koje nazivamo "topli", te "vruće" koji pojačano vezuju radionuklid. Ograničena mogućnost ove pretrage očituje se u tome što ne postoji radionuklid kojim bi se sa dovoljno vjerovatnoće razdvojili benigni od malignog čvora.

Citološka punkcija

Uz ultrazvuk, citološka punkcija predstavlja prvi postupak u dijagnozi i tretmanu nodozne strume, tim više što nije skup i gotovo je bezbolan. Isto tako omogućuje bolju selekciju pacijenata za operaciju jer je postotak podudarnosti citološkog nalaza i patohistološkog nalaza vrlo visok, i do 90%. Kao i kod ultrazvučne pretrage vrlo je važno iskustvo te da je citološka punkcija učinjena pod kontrolom UZV-a. Na taj način moguće je dobiti adekvatan materijal za analizu i iz čvorova koji su veliki svega 2-3 mm. Svakako da je važno znanje i iskustvo citologa koji može u okviru mogućnosti same metode postaviti dijagnozu. Na ovaj način moguća je racionalna selekcija pacijenata za kirurško liječenje.

Značajno pitanje postavlja se kod odluke o liječenju bolesnika sa polinodoznom strumom. Naime, možemo reći da se dobroćudna promjena nalazi u gotovo 80% ovih pacijenata. U ovom slučaju moguće je praćenje promjene veličine štitnjače i pojedinih čvorova unutar nje ili supresijska terapija tiroidnim hormonima (uzimanje hormona štitnjače). Danas se supresijska terapija primjenjjuje značajno rijeđe nego ranije, ali je zato precizno praćenje čvorova u štitnjači moguće upotrebom UZV-a i citološke punkcije.

Kirurško liječenje

Možemo reći da je postupak izbora u liječenju polinodoznih struma kirurško liječenje. Indikacije su jasne zbog mogućnosti malignog rasta u takvoj štitnjači, zatim znakova pritiska na okolne strukture, a nije beznačajan i kozmetski razlog.
Klinička ocjena i konačna odluka donosi se na osnovu brojnih značajki koje uključuju spol, dob, iznenadno povećanje veličine, bol, pojavu čvorova na vartu izvan štitnjače, promjene glasa do dugotrajne promuklosti. Pri tome je vrlo važno uz kliničku sliku bolesti sagledati ultrazvučni i citološki nalaz koji može u značajnoj mjeri ukazati na malignitet. Posebnu grupu bolesnika predstavljaju oni koji zbog rasta čvorova imaju kompresivne simptome, kašalj, otežano disanje, ili pak u uznapredovalim slučajevima i smetnje gutanja.
Uz dobru preoperativnu pripremu te iskustvo kirurga koje se stječe svakodnevnim radom komplikacije kirurgije štitnjače su svedene na minimum. Danas smatramo da je za dobru treniranost kirurga potrebno godišnje učiniti barem 100-tinjak operacija štitnjače ili drugih organa na vratu.
Odluku o vrsti operacije donosi kirurg tijekom same operacije sagledavajući intraoperativni nalaz te preoperativne nalaze scintigrafije, UZV-a i citološke punkcije. Isto tako radi se i intraoperacijska patohistološka analiza sumljivih promjena te na osnovu nalaza takve analize određuje i obim zahvata. Odstranjenje samog čvora u štitnjači davno je napušteno. Danas se radi lobektomija (odstranjenje jednog režnja), subtotalna tireoidektomija (odstranjuje se jedan režanj te dio drugoga režnja) ili totalna tireoidektomija (odstranjenje cijele štitnjače). Moramo naglasiti da se učestalost komplikacija povećava povećanjem obima kiruške resekcije štitnjače, te da je diretno vezana uz iskustvo i treniranost kirurga.

Komplikacije

Najozbiljnije komplikacije kod operacije štitnjače nastaju kao posljedica ozljede povratnog živca i odstranjenja ili poremećaja opskrbe krvlju paratireoidnih (doštitnih) žlijezda. Povratni živac omogućuje pomičnost glasnice, a njegova ozljeda rezultira trajnom promuklošću. To je naročito ozbiljna komplikacija kod određenih zanimanja koja profesionalno koriste glas (pjevači, glumci, spikeri itd.) Paratireoidne žlijezde su vrlo važne u metabolizmu kalcija i njihova ozljeda rezultira manjkom kalcija u krvi sa svim posljedicama, kao što su trnci u rukama i nogama, do grčeva u različitim mišićima tijela. To zahtjeva neizostavnu doživotnu nadoknadu kalcija.

Kao što smo već rekli, kirurgija štitnjače danas se izvodi sa rijetkim komplikacijama, ali samo u rukama iskusnog kirurga.

dr Miljenko Bura

Problemi sa štitnjačom ne utječu na mogućnost trudnoće sve dok se provodi odgovarajuće liječenje.Neke žene se prvi put susreću sa problemima vezanih uz štitnjaču upravo tijekom ili nakon trudnoće, jer u tom stanju štitnjača pojačano radi, pa je i veća mogućnost pojave problema.

Hipertireoza

To je rijeđi oblik tireoze u trudnoći , koji je skoro uvijek uzrokovan Gravesovom bolešću. Simptomi su jednaki onima u hipertireozi koja nije povezana sa trudnoćom,  uz učestale mučnine i povraćanja. Ukoliko dođe do pojave ovog stanja preporuća se upotreba antitiroidnih ljekova ili operacija. Strogo je zabranjena upotreba radioaktivnog joda, jer može naškoditi djetetu. Antitiroidni ljekovi su dobar izbor, jer dobro kontroliraju bolest i daju se u što nižim dozama  koje su dostatne za održavanje  hormona u granicama normale. Hormoni se trebaju vaditi i kontrolirati svakih 4-6 tjedana tijekom trudnoće.
U većine žena kroz trudnoću tiroidna stimulacijska antitijela nestanu ili se jako smanji njihova razina, no ipak u malom broju žena ona se povisuju. Kako se tijekom poroda miješa majčina i djetetova krv tako ta antitijela prelaze u djetetovu cirkulaciju te dijete oboli od hipertireoze. Takvo stanje nije zabrinjavajuće, jer se uspješno i brzo liječi.

Hipotireoza

Žene sa hipotireozom često ne mogu zatrudnjeti, a ako se to i dogodi česti su spontani pobačaji. Zato ako žena zatrudni važno je redovito i pravilno uzimanje hormona, jer su oni potrebni djetetu posebno u prvim tjednima trudnoće. Preporuča se doza viša od normalne, a kad se dijete rodi ona se može slobodno smanjiti na onu dozu koju je pacijentica uzimala prije trudnoće. Hormone treba kontrolirati svaka 6-8 tjedana. Vrlo je važno da se žena pridržava propisane doze, jer se u suprotnom može pojaviti mentalna i psihička hendikepiranost djeteta. Da bi se izbjegli takvi problemi danas se izvode screening testovi, što znači da se svakom novorođenom djetetu rade testovi krvi i po potrebi daje terapije tiroksina.

HIPERTIREOIDIZAM
Do hipertireoidizma dolazi zbog pretjeranog stvaranja T3 i T4 hormona štitnjače.Najčešće ju uzrokuje Gravesova bolest koja se javlja između 30 i 50. godine života.
Gravesova bolest je autoimuna što znači da vlastita antitijela djeluju na štitnu žlijezdu i uzrokuju njezinu hiperaktivnost što dovodi do stvaranja viška hormona. Simptomi su gubitak težine, znojenje, iritabilnost, smanjena koncentracija, umor, palpitacije, nedostatak zraka, tremor, slabost mišića, iregularni menstrzuacijski ciklus, promjene na koži, kosi, pucanje noktiju, poblemi s očima.

HIPOTIREOZA
Nastaje kad štitnjača ne proizvodi dovoljno T3 i T4 hormona. Takav oblik bolesti se naziva Hashimoto. To je imunološka bolest kod koje dolazi do razaranja štitne žlijezde, Najčešće se javlja u ranoj odrasloj dobi. Hipotireoza se lagano razvija tijekom puno mjeseci i često prođe neprimjećeno. No ipak kod nekih se razviju progresivni simptomi. Simptomi su dobivanje na težini, umor, osjećaj za hladnoću, poremećaj menstruacijskog ciklusa,kose živaca

poremećaj metabolizma koji je posljedica prejakog izlučivanja hormona štitne žlijezde odnosno pretjerane aktivnosti štitne žlijezde. To je pretežno bolest odraslih žena, s najvećom učestalošću između 30. i 50. godine života. Kliničko stanje hipertireoze naziva se još i tirotoksikoza. Najčešće se javlja kao dio sindroma koji može uključivati gušu i izbočenje očnih jabučica, a poznat je kao Gravesova bolest ili Basedowljeva bolest. Do hipertiroidizma ili tirotoksikoze dolazi zbog suviška tiroidnog hormona u tijelu. Više nego kao specifična bolest, on je klasificiran kao sindrom koji opisuje osobine koje proizlaze iz tog stanja.

Tireotoksikoza - naziv za ukupna kliničke, fiziološke i biokemijske nalaze koji nastaju kad je tkivo izloženo i odgovara na prekomjernu količinu hormona štitnjače 


Uzroci:

Najčešći uzrok hipertireoze, kod 70-80% bolesnika, je pretjerana aktivnost cijele štitne žlijezde, autoimuna bolest štitnjače koja se još naziva difuzna toksična struma (Gravesova bolest, Parryeva bolest ili Basedowljeva bolest). Rjeđe se u pozadini poremećaja nalazi jedan ili više čvorova ili kvrga u štitnjači koji postaju pretjerano aktivni te izlučuju višak hormona, a nazivaju se toksična nodularna ili multinodularna struma ili guša (nodulus, lat. = čvor). Nije poznato zašto pojedini čvorovi postaju hiperaktivni. Hipertireoza može nastati zbog povećanog stvaranja TSH, tiroid-stimulirajućeg hormona hipofize koji potiče stvaranje hormona štitnjače. Uzrok ovog stanja često je tumor, adenom hipofize. Neke druge vrste tumora (trofoblastni tumor, koriokarcinom ili hidatiformna mola) također mogu uzrokovati prekomjernu proizvodnju ovih hormona.

Difuzna toksična guša, Gravesova bolest, Basadowljeva bolest, Parryeva bolest:
sinonimi za istu bolest. Uzrok bolesti je nepoznat, premda postoji mnogo dokaza koji upućuju na jak nasljedni faktor (javlja se obiteljski). U razvoju bolesti pojačana proizvodnja i izlučivanje hormona nastaje zbog prisutnosti antitijela u krvi koja djeluju kao abnormalni stimulator žlijezde tj. antitijela utječu na štitinjaču i ona luči velike količine hormona.

Simptomi
Izraženi glavni simptomi: gubitak na težini, povećani apetit, nemir, nervoza, nepodnošenje topline, pojačano znojenje, umor, grčevi u mišićima, česte stolice, menstrualne nepravilnosti kod žena, a može biti prisutna i guša.
Manifestacije hipertireoze mogu varirati od blagih simptoma slabosti, nesanice, gubitka na težini i drhtanja do jako izraženog ubrzanog srčanog ritma, lupanje srca, teškog disanja kod napora i oticanja gležnjeva. Bolesnici s Gravesovom bolešću također imaju povećanu štitnu žlijezdu (guša) i nenormalnu izbočenost očiju (egzoftalmus). Metabolizam bolesnika s hipertireozom je uvelike ubrzan, što dovodi do ubrzavanja svih tjelesnih procesa i emotivnog stresa kao odgovora na povećanu fizičku aktivnost. Javljaju se epizode ekstremnih emocija s epizodama plakanja i depresije nakon kojih slijede intenzivna fizička aktivnost i mentalna euforija i histerija.

Dijagnostika:
Na temelju kliničkih simptoma i znakova, potrebno je učiniti fizikalni pregled koji može otkriti povećanje tiroidne žlijezde ili gušu. Laboratorijska ispitivanja kojima se procjenjuje funkcija tiroidne žlijezde.
Laboratorij – najčešće TSH u serumu je smanjen, a T3 i T4 u serumu su obično povišeni.
Scintigrafija – snimanje štitnjače radionuklidom, što ukazuje na funkciju
RAIU-(radioiodine uptake) - mjerenje je količine radioaktivnog joda koji uzima štitnjača.
Adenom hipofize dokazuje se snimanjima glave.
Trofoblastni tumori dokazuju se mjerenjem humanog korionskog gonadotropina (HCG) u krvi ili mokraći, ultrazvukom, analizom tkiva.
Ova bolest može također izmijeniti rezultate sljedećih ispitivanja: vidno polje, kolesterol i trigliceridi, glukoza u krvi, prihvaćanje radioaktivnog joda.

Liječenje
Liječenje će se razlikovati ovisno o uzroku stanja i jačini simptoma. Hipertireoza se liječi antitiroidnim lijekovima, radioaktivnim jodom ili kirurškim putem. Cilj je smanjenje aktivnosti žlijezde na normalnu razinu. Ostale opće mjere podrške bolesniku koji pati od hipertireoze uključuju fizički i emocionalni odmor i visokokaloričnu, hranjivu prehranu s dodatkom vitamina i kalcija.
Radioaktivni jod:  cilj je oštetiti stanice štitnjače. Ovaj je oblik liječenja relativno jednostavan, ekonomičan, djelotvoran te se njime izbjegavaju operacijske i postoperacijske komplikacije koje su uvijek moguće pri kirurškom zahvatu. Lijek je izbora za osobe srednje dobi i žene koje nisu trudne. Njegov glavni nedostatak je mogućnost razvoja hipotireoze kao posljedice "predjelotvornog" liječenja. Radioaktivni jod se primjenjuje oralno, obično u jednoj maloj dozi, i bolesnik se može vratiti kući. Bolesnici koji primaju veće doze stavljaju se u izolaciju osam dana, koliko je poluvrijeme raspada 131I. Radioaktivni jod se izlučuje bubrezima i cirkulira u krvi. Može dovesti do tiroidne krize.


Tiroidna kriza- posljedica tiroiditisa (upala štitinjače)izazvanog zračenjem.
Antitiroidni lijekovi – tipični predstavnik ,propiltiouracil, prepisuju se kao početno liječenje djeci, mladim odraslim osobama i trudnicama. Glavni kandidati za ovo liječenje su bolesnici s malim gušama, nedavnom pojavom bolesti i blagim simptomima. Preparati joda kao što su propiltiouracil i zasićena otopina kalijevog jodida imaju samo privremeno djelovanje. Oni zahtijevaju da bolesnik uzima lijek u propisano vrijeme i strogo prema programu. Antitireoidni lijekovi koriste se i u liječenju tiroidne krize.
Kirurško liječenje: ponekad je potrebno odstranjivanje dijela štitnjače kako bi se kontrolirala bolest. Ako je samo jedan čvor u štitnjači hiperaktivan uklanja se samo taj režalj u kojem je čvor. Ako je prisutno mnogo hiperativnih čvorova (multinodozna toksična guša) ili je cijela žlijezda hiperaktivna (Gravesova bolest), kirurg će trebati odstraniti gotovo cijelu štitnjaču. Ovaj se postupak naziva suptotalna tireoidektomija.

 

Normalna je funkcija štitnjače stvaranje i izlučivanje hormona u krv što je čini žlijezdom s unutarnjim izlučivanjem (endokrina žlijezda). Kontrolni činilac za sve aspekte funkcije štitnjače je TSH (tireotropni stimulirajući hormon) kojeg izlučuje hipofiza (žlijezda smještena u mozgu). TSH utječe na štitnjaču na način da stimulira  izlučivanje hormona štitnjače. Ti se hormoni nazivaju jodtironini i od ukupne količine izlučenih hormona 90% čini tiroksin ili T4, 10% trijodtironin ili T3, a manje od 1% čini reverzni trijodtironin ili rT3. Najodgovornija molekula za djelovanje hormona štitaste žlijezde i hormon s najvećim biološkim djelovanjem je T3. Na periferiji se T4 pretvara u T3. Sastavni dio ovih hormona je jod.
Ovi hormoni imaju važnu ulogu u regulaciji metabolizma: povećavaju bazalnu potrošnju kisika i stvaranje topline, povećavaju sintezu bjelančevina, povećavaju minutni volumen srca, ubrzavaju razgradnju kolesterola i smanjuju njegovu količinu u tijelu, povećavaju metaboličko odstranjivanje steroidnih hormona, vitamina B i mnogih lijekova.
Drugi glavni učinak hormona štitaste žlijezde odnosi se na rast i sazrijevanje. Kod ljudi potiču okoštavanje, rast kosti u dužinu, potiču stvaranje hormona rasta, sudjeluju u razvoju središnjeg živčanog sustava. Potiču budnost, žustrost, reagiranje na različite podražaje, osjet sluha, osjećaj gladi, pamćenje i sposobnost učenja. Normalan osjećajni život također ovisi o primjerenoj dostupnosti ovih hormona. Važnu ulogu imaju i u razmnožavanju i reproduktivnim funkcijama muškarca i žene te održavanju normalne trudnoće itd.
Mnogobrojni biološki učinci hormona štitne žlijezde lako objašnjavaju brojne simptome koji se javljaju prilikom poremećaja njihove normalne koncentracije.

GUŠA ili STRUMA:

Definicija: Guša ili struma je pojam za povećanje cjelokupne štitnjače ili pojedinih čvorova u štitnjači (nodozna ili multinodozna struma).

Endemska gušavost – može se tako nazvati ako je prevalencija (broj oboljelih) u određenom području iznad 10 %. Generalno je rasprostranjena u cijelom svijetu, a posebno u dijelovima gdje je tlo siromašno jodom što dovodi do hipotireoze i kretenizma.  Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je broj osoba s endemskom gušavošću 200-300 milijuna, a broj osoba sa kretenizmom oko 3 milijuna.  

Eutireotična guša (netoksična difuzna ili netoksična nodozna guša):
Treba razlikovati eutireotičnu gušavost (normalno luči hormone) od povećane štitnjače u bolestima koje prati disfunkcija štitnjače( hipertireoza i hipotireoza, povećano ili smanjeno lučenje hormona).
Eutireotična gušaje najčešći uzrok povećanja štitne žlijezde, a češće se otkriva u pubertetu, u trudnoći ili u vrijeme menopauze. Brojni drugi uzroci su defekti stvaranja hormona štitnjače, a u nerazvijenim zemljama s manjkom joda unošenje hrane s antitireoidnim tvarima koje blokiraju stvarnja hormona štitnjače. Mnogi lijekovi također mogu smanjiti sintezu hormona štitne žlijezde.
Za eutireoidnu gušu je karakteristično povećanje štitne žlijezde bez kliničkih i laboratorijskih znakova poremećene funkcije štitne žlijezde, osim ako etiologija nije manjak joda (endemska guša).

Dijagnoza:
Struma obično ne uzrokuje tegobe, a ako ih uzrokuje one su vrlo blage (kod velikih guša pritisak na okolne strukture može izazvati napetost u vratu, promuklost, kašalj, otežano disanje, otežano gutanje).  Važni su podaci o trajanju i brzini rasta,  a posebno o promjenama svojstava guše.

U ranijem stadiju dijagnoza se postavlja nalazom mekane simetrične glatke guše, dok kasnije može doći do razvoja multiplih čvorova i cista.

Fizikalni pregled štitnjače klasificiran u stupnjevima:
0  – nema povećanja štitinjače
Ia  - štitnjača se  pipa, ali ne vidi
Ib – štitnjača se pipa i vidi pri rastezanju vrata
II – povećana štitnjača se vidi pri normalnom položaju vrata
III – velika guša se opaža iz daljine
 
Laboratorij: mjeri se koncentracija TSH, T3 i T4, rjeđe stimulacijski test s TRH. Ukoliko je vrijednost TSH uredna, većina liječnika smatra to prvim značajnim testom procjene funkcije štitnjače.
U endemskoj guši TSH u serumu može biti blago povišen, T4 u serumu je nisko-normalan, dok je T3 normalan ili blago povišen.

Scintigrafija: pruža uvid u funkcionalno stanje štitnjače, a sposobnost štitnjače da nakuplja radionuklid (sredstvo koje se daje prilikom pretrage) razlikuje se „toplo“, „hladno“ i „vruće područje“ u štitnjači.
Vruće- autonomni rad štitnjače, tj. bez kontrole (toksični adenom)
Hladno – mogu biti nalaz karcinoma te ih osobito treba dodatno obraditi (ultrazvuk)
Ultrazvuk: prikaz cijele štitnjače te razlikovanje cističnih od solidnih(tvrdih) tvorbi
Punkcija: uvodi se igla u štitnjaču pod kontrolom ultrazvuka ukoliko se radi o cističnoj tvorbi. Izvuče se sadržaj iz ciste i analizira.

Liječenje:
U područjima s nedostatnim unosom joda (endemska gušavost), jodiranje soli, oralna ili intramuskularna primjena jodiranog ulja jednom godišnje, te jodiranje vode, ljetine ili krme uklanja gušu uzrokovanu manjkom joda. Lijekove i hranu koji mogu uzrokovati nastanak guše treba izbjegavati.

Kod nevelike guše liječenje nije potrebnom, II i III. stupanj se pokušava liječiti levotiroksinom prosječnom dozom od 100-150 µg., no to nije pravilo. Za vrijeme liječenja potrebno je pratiti razinu TSH.
Velike nodozne guše liječe se operacijom, a alternativno i primjenom radioaktivnog joda 131I kako bi se spriječile smetnje disanja i gutanja.  
Prognoza:
Općenito dobra, male difuzne guše mogu biti desetljećima nepromijenjene. U starijoj životnoj dobi povećan rizik od razvitka multinodozne toksične guše.

 

Hormon                                                   Akronim

Tiroksin                                                         T4

Udio slobodnog tiroksina                           FT4F

Slobodni tiroksin                                         FT4

Omjer vezanja hormona štitnjače              THBR

Indeks slobodnog tiroksina                         FT4I

Trijodtironin                                                  T3

Indeks slobodnog trijodtironina                  FT3I

Preuzimanje radioaktivnog joda                 RAIU

Serumski tirotropin                                     TSH

Tiroksin-vezani globulin                              TBG

TSH nakon stimulacije s TRH                        -

Serumski tiroglobulin 1                                 Tg

Titar mikrosomalnih antitijela štitnjače       TMAb

Titar tireoglobulinskih antitijela                   TgAb

 





 

 




Ime / nadimak:

E-mail:

Pitanje za liječnika:

dogovor pregleda
ili operacije:
Stitnjaca
 
 

Štitnjača.hr je zdravstveni portal specijaliziran za bolesti štitnjače :: Zagreb, 2006.
Priloge šaljite na e-mail :: izrada i održavanje - TIM PUBLIC

   
Posjeta:
Štitnjača
 
CroMedNet www.treatmentincroatia.info http://www.medicinska-mreza.com